Buđenje u 07:30, a vani – pravo jutarnje savršenstvo. Sunce je već provirivalo iznad hotela, puhao je lagani povjetarac, a temperatura je još uvijek bila dovoljno ugodna da čovjek na trenutak zaboravi koliko će vruće biti čim sjednemo na motor.
Doručak uz bazen hotela Perla bio je upravo ono što nam je trebalo prije dugog dana na cesti. Kajgana, sok i kava, a Kristini je simpatična konobarica pripremila kapučino baš po njenom ukusu. Nije to doručak u nekom resortu s pet zvjezdica, ali kada znaš da te čeka nekoliko stotina kilometara na motociklu, ovakvo mirno jutro uz bazen vrlo brzo počne izgledati kao pravi luksuz.
Nakon doručka slijedi ono što je neizostavni dio svakog moto-putovanja – pakiranje. Ponovno trpanje stvari u kofere, provjera jesmo li što ostavili u sobi, zatvaranje torbi, navlačenje opreme i posljednji pogled prema bazenu u kojem bismo bez problema mogli provesti još nekoliko sati.
Ali motor već čeka ispred hotela.
Oko 09:00 krećemo iz Temišvara.
Grad nas ispraća u potpuno drugačijem izdanju od mirnog hotelskog dvorišta. Semafori, automobili, raskrižja i jutarnja gradska gužva. Nakon jučerašnjeg dolaska već smo se malo navikli na rumunjski promet, ali još uvijek smo jedva čekali izaći iz grada i ponovno dobiti cestu samo za sebe.
Na izlazu iz Temišvara kratko stajemo zbog WC-a. Goriva još imamo dovoljno, a moj optimistični plan glasi:
„Ma točit ćemo na autocesti.“
Plan je zvučao sasvim razumno.
U teoriji.
U praksi će se pokazati da nije svaki optimizam nužno i dobra logistika.
Dosadni kilometri prema planinama
Sljedećih otprilike dva sata i dvadeset minuta provodimo na autocesti.
Nema tu mnogo romantike.
Ravna cesta, dugački kilometri, kamioni i krajolik koji prolazi pokraj nas bez nekog posebnog razloga da zastanemo. Autocesta je učinkovita, ali motociklistički uzbudljiva otprilike koliko i vožnja pokretnim stepenicama.
Jedina stvar koja se ozbiljno mijenjala bila je temperatura.
Sunce je sve jače peklo, asfalt počeo isijavati toplinu, a ispod moto-opreme polako se stvarala ona dobro poznata mikroklima u kojoj čovjek počne razmišljati bi li bilo društveno prihvatljivo voziti motocikl samo u kupaćim gaćama.
Srećom, približavali smo se Sebeșu.
A tamo je počinjao razlog zbog kojeg smo tog jutra uopće gutali kilometre autoceste.
O Transalpini
Prelazi preko planinskog masiva Parâng, dijela Južnih Karpata, a na prijevoju Urdele doseže približno 2.145 metara nadmorske visine, što je čini najvišom asfaltiranom cestom u Rumunjskoj.
Konačno prava vožnja
Već prvi kilometri nakon Sebeșa potvrđuju da je dosadna autocesta bila vrijedna trpljenja.
Cesta se počinje uvijati kroz šumu, promet postaje sve rjeđi, a krajolik svakim kilometrom sve bolji.
Ovo je ono zbog čega putujemo motociklom.
Zavoj za zavojem.
Bez žurbe, bez utrkivanja i bez potrebe da bilo kome išta dokazujemo. Motor se samo prebacuje s jedne strane na drugu, cesta teče ispred nas, a oko nas se izmjenjuju šuma, planinski obronci i sve otvoreniji pogledi prema Karpatima.
Vrijeme je gotovo idealno.
Sunčano, suho i dovoljno toplo, ali još uvijek podnošljivo dok se krećemo.
Nema ni previše prometa, što cijeloj vožnji daje dodatnu čar. Na nekim dionicama imamo osjećaj kao da je cesta napravljena samo za nas.
Negdje kod mjesta Tău Bistra odlučujemo napraviti pauzu.
Vrijeme je za hranu.
Nalazimo mjesto uz cestu i naručujemo burgere i hladne sokove. Nakon nekoliko sati vožnje burger više nije samo burger. Postaje gastronomsko iskustvo.
Sjedimo, jedemo, gledamo prema planinama i skupljamo energiju za nastavak.
Takve pauze na putovanju često ostanu u sjećanju gotovo jednako kao i neke znamenitosti. Nema velikog plana ni turističkog programa. Samo motocikl parkiran pokraj ceste, dobra hrana i osjećaj da toga dana ne moraš biti nigdje osim tamo gdje upravo jesi.
Nastavljamo dalje.
Kod jednog jezera uz cestu ponovno stajemo.
Tu već ima nešto više ljudi. Automobili uz cestu, nekoliko štandova, lokalni proizvodi, suho meso, suveniri i, naravno, magneti.
Magneti su posebna kategorija putovanja.
Možeš prije puta odlučiti da ih nećeš kupovati.
Možeš sam sebi objasniti da ti ne trebaju.
A onda vidiš magnet na kojem piše Transalpina i nekoliko minuta kasnije nosiš ga prema motoru.
Radimo nekoliko fotografija, malo razgledavamo i ponovno krećemo.
Promjena plana
Nismo namjeravali voziti cijelu Transalpinu do njenog južnog završetka.
Kod mjesta Obârșia Lotrului skrećemo prema Curtea de Argeșu, našem cilju za taj dan.
I upravo tada nebo odluči podsjetiti nas da smo ipak u planinama.
Počinje kiša.
Najprije nekoliko kapi.
Onda malo više.
A onda dolazi ona faza u kojoj više nema smisla uvjeravati samog sebe da će „možda proći“.
Stajemo uz cestu i vadimo kišna odijela.
Navlačenje kišnog odijela preko kompletne moto-opreme po toplom vremenu jedno je od onih životnih iskustava koje bi trebalo uvrstiti u wellness programe.
Sauna.
Samo bez bazena.
I s kacigom na glavi.
Nakon nekoliko minuta ponovno smo na motoru i nastavljamo prema jugu.
Dio puta ponovno završavamo na bržoj cesti, a kombinacija topline, kišne opreme i cjelodnevne vožnje počinje raditi svoje.
Umor se polako skuplja.
Negdje uz glavnu cestu stajemo kod restorana.
Ja naručujem pivo, Kristina kavu.
Ne treba nam puno. Samo desetak minuta sjedenja, malo tekućine i osjećaj da barem nakratko ne moramo držati upravljač.
Ponovno sjedamo na motor.
Sada već oboje samo želimo doći do hotela.
Curtea de Argeș
Oko 18:00 stižemo u Curtea de Argeș.
Nakon cjelodnevne vožnje nema ljepšeg prizora od natpisa hotela u kojem znaš da te čeka tuš, krevet i mogućnost da narednih nekoliko sati više ne moraš oblačiti moto-čizme.
Smještamo se u Hotel Subcarpați.
Hotel je vrlo pristojan, soba ugodna, imamo doručak, a cijena je oko 60 eura.
Najvažnije od svega – motor je smješten na sigurnom.
Mi smo umorni, ali zadovoljni.
Iza nas je dan u kojem smo od ravnica oko Temišvara stigli među visoke Karpate i odvozili dobar dio jedne od najpoznatijih cesta u Rumunjskoj.
O Curtea de Argeșu
Najpoznatija znamenitost grada je samostanska crkva Curtea de Argeș, jedno od najpoznatijih djela rumunjske sakralne arhitekture. Ondje se nalaze i grobnice nekoliko rumunjskih kraljeva i kraljica.
Uz grad je vezana i poznata legenda o majstoru Manoleu.
Prema legendi, sve što bi graditelji tijekom dana podigli tijekom noći bi se srušilo. Kako bi građevina konačno opstala, Manole i njegovi graditelji odlučili su da će u zidove zazidati prvu ženu koja sljedećeg jutra dođe do gradilišta.
Prva je stigla upravo Manoleova supruga.
Nije baš priča za laku noć.
Ali Rumunjska očito zna kako svojim građevinama dodati malo drame.
Toplo pivo za kraj dana
Nakon tuširanja soba se vrlo brzo pretvara u malu sušionicu moto-opreme.
Mokre rukavice, kišna odijela i ostala oprema vise gdje god pronađemo slobodno mjesto.
Kad se barem malo vratimo među žive, silazimo na večeru na hotelsku terasu.
Ja naručujem burger s krumpirićima, Kristina Cezar salatu.
Uz večeru uzimamo i dva piva.
Nakon cjelodnevne vožnje zamišljaš hladno pivo.
Ono gotovo ledeno, s orošenom bocom.
Pivo stiže.
Toplo.
Ne mlako.
Toplo.
Konobarici se to očito ne čini kao neki naročit problem.
Nama se čini.
Pokušavam ga piti, ali osjećaj je otprilike kao da pijem čaj od hmelja.
Nije baš završetak dana kakav sam zamišljao, ali barem ćemo imati što pamtiti.
Nakon večere još odlazimo do obližnje trgovine.
Kupujemo standardni putnički paket za preživljavanje:
čokoladu, sok i čips.
Jer čovjek može imati navigaciju, kreditne kartice, motocikl i hotelsku rezervaciju, ali nikada ne zna kada će ponovno ostati bez pristupa civilizaciji i čokoladi.
Vraćamo se u hotel.
Već oko 22 sata spavamo.
Umorni od kilometara, vrućine, zavoja, kiše i cijelog dana na motoru.
Ali zadovoljni.
Pravi dio Rumunjske tek je počinjao.
A sutra nas je čekala još jedna cesta zbog koje smo uopće krenuli na ovo putovanje.
