Subotnje jutro, kava na brzinu, kacige na glavu, torbe na motor i gas iz Požege. Krećemo u novu moto-avanturu, ovaj put prema Rumunjskoj — zemlji dvoraca, Karpata, Drakule, nepredvidivih cesta i dovoljno zavoja da čovjek zaboravi na sve e-mailove koji ga čekaju kod kuće.
Prvi cilj bio je Temišvar, najveći grad zapadne Rumunjske. Do njega smo odlučili doći preko Srbije, lokalnim cestama kroz Vojvodinu, bez nepotrebnog jurnjanja autocestom. Nismo imali razloga žuriti. Putovanje je tek počinjalo.
Do Osijeka smo stigli bez ikakvih problema, a onda nastavili prema Erdutu. To je uvijek lijep dio puta: Dunav, vinogradi, ravnica i onaj osjećaj da si još praktično doma, ali ipak već lagano izlaziš iz svakodnevice.
Kod Erduta prelazimo granicu i ulazimo u Srbiju.
Vojvodina, ravnica i obavezni Lidl
Nakon granice vozimo lokalnim cestama kroz vojvođansku ravnicu. Ravno, mirno, široko nebo iznad nas i sela koja prolaze jedno za drugim. Nema spektakularnih planinskih pogleda ni serpentina, ali ima onog posebnog osjećaja putovanja kad znaš da je sve pred tobom.
Negdje putem stajemo kod Lidla u jednom manjem mjestu. Klasična moto-putnička logistika: voda, nešto slatko, možda sok, možda još koja sitnica koja u tom trenutku djeluje kao da bez nje ne možemo nastaviti ni kilometar dalje.
I naravno — klima.
Nakon nekoliko sati pod kacigom, ulazak u Lidl s jakom klimom djeluje gotovo kao prijelaz u drugi svijet. Čovjek bi lako ostao među policama s mineralnom vodom i čokoladama samo zato što unutra nije četrdeset stupnjeva.
Ručak u Srpskoj Crnji
Za ručak stajemo u Srpskoj Crnji, gradiću poznatom po pjesniku Đuri Jakšiću, ali nama će tog dana ostati u sjećanju prvenstveno po vrlo dobroj hrani.
Ja uzimam Karađorđevu šniclu, Kristina piletinu, a uz ručak ide i Jelen pivo. Kako smo još u fazi putovanja u kojoj se čovjek ne želi previše opterećivati valutama, konobaru dajem eure. Povrat dobijam u kombinaciji eura i dinara, kao da sam upravo odigrao mini-rulet na balkanski način.
Ali dobro, račun je plaćen, ručak je bio odličan i to je bilo jedino važno.
Nakon pauze nastavljamo prema rumunjskoj granici.
Dobro došli u Rumunjsku
Na srpskoj granici prolazimo brzo i bez komplikacija. Rumunjska granica ipak nas vraća u 2021. godinu i tadašnju stvarnost: COVID potvrde, provjere i kratko čekanje.
Nakon desetak minuta konačno ulazimo u Rumunjsku.
Odmah nakon granice mobitel nas podsjeća da smo promijenili vremensku zonu — sat skače unaprijed jedan sat. Nije neka dramatična promjena, ali uvijek je zanimljivo kad ti putovanje doslovno uzme dio dana, a još nisi ni stigao do hotela.
Od granice do Temišvara ostalo je još pedesetak minuta vožnje. Cesta je dobra, promet sasvim podnošljiv, a mi smo već počeli osjećati ono uzbuđenje prvog pravog rumunjskog grada na ruti.
Oko 17 sati po lokalnom vremenu stižemo u Temišvar.
Prvi dojam Temišvara
Temišvar je najveći grad zapadne Rumunjske, poznat po baroknim trgovima, austro-ugarskoj arhitekturi i po tome što su upravo ovdje 1989. počeli prosvjedi koji su doveli do pada komunističkog režima Nicolaea Ceaușescua.
Nama je, za početak, bio poznat po hotelu Perla.
Smještaj je koštao 54 eura s doručkom, što je za prvi dan putovanja zvučalo više nego korektno. Još važnije, hotel je imao vanjski bazen. Nakon nekoliko sati vožnje po ljetnoj vrućini, to je bila informacija koja nas je zanimala više od povijesti grada, arhitekture i svih turističkih vodiča zajedno.
Skidamo moto-opremu, presvlačimo se i ulazimo u bazen.
Hladna voda, hladno pivo i motor parkiran u hladu — život je u tom trenutku izgledao vrlo jednostavno i vrlo dobro.
Večernja šetnja gradom
Nakon osvježenja krećemo pješice prema centru. Trebalo nam je dvadesetak minuta lagane šetnje, dovoljno da se opet prisjetimo koliko je drugačije hodati bez jakne, čizama, rukavica i kacige.
Prva ozbiljnija stanica bila je Pravoslavna katedrala. Monumentalna građevina sa zeleno-narančastim kupolama izgleda kao da je netko iz bajke slučajno prebacio u središte grada. Već na prvi pogled jasno je da Temišvar nije grad koji se može svesti na jednu arhitekturu ili jedan povijesni stil.
U centru se miješaju austro-ugarski utjecaji, balkanska živost, široki trgovi i fasade koje su na trenutke elegantne, a na trenutke dovoljno neobične da se pitaš što su sve preživjele kroz zadnjih stotinjak godina.
Kristina odlazi do DM-a po vodu i sokove, a ja šetam i snimam s GoPro kamerom. Jer znamo pravilo: ono što nije snimljeno, kao da se nije ni dogodilo.
Bilo je vruće i sparno, ali grad je živio. Ljudi na terasama, šetači po trgovima, promet koji nije bio prenaporan i ona ugodna večernja energija koju veliki gradovi dobiju kad sunce malo popusti.
Na jednom manjem trgu sjedamo na kratki predah, promatramo prolaznike i upijamo prve dojmove Rumunjske.
Kraj prvog dana
Povratak u hotel bio je bez žurbe. Usput kupujemo sokove, grickalice i obavezni čips — jer putovanje bez čipsa u sobi jednostavno nije pravo putovanje.
Ja završavam još jednom u bazenu, ovaj put potpuno sam. Privatni bazen, privatni mir i osjećaj da bi ovako trebalo završavati svaki dan na motoru.
Motor je bio parkiran odmah uz ulaz hotela, gotovo kao da čuva stražu.
Do 22 sata već smo bili u krevetu.
Iza nas je bio prvi dan, nekoliko granica, dobra hrana, hladan bazen i prvi susret s Rumunjskom. Sutra nas je čekala Transalpina — cesta zbog koje smo, između ostalog, i krenuli na ovo putovanje.
