Nakon nekoliko dana Dolomita, visokih prijevoja, kiše, vjetra i više serpentina nego što ih čovjek realno može prepričati bez pomoći Google Mapsa, došlo je vrijeme za mirniji završetak putovanja. Nismo još krenuli ravno prema Požegi, naravno. Kad si već toliko blizu Austrije, Slovenije i termalne vode, bilo bi šteta samo nabiti kilometre i glumiti da smo ozbiljni ljudi s planom.
Pred nama su bili Villach, Klagenfurt, Lendava i jedan dan bez kacige, navigacije, kišnog odijela i razmišljanja je li onaj tamni oblak iznad planine samo dekoracija ili nova vremenska prijetnja.
Iz Nassfelda prema Villachu
Jutro u Nassfeldu počelo je doručkom koji je bio sasvim pristojan, ali bez ikakve potrebe da mu pišemo pjesmu. Nešto između tostiranog kruha, kave i hotelske obveze. Dovoljno da se čovjek pokrene, ali ne i da o tome priča unucima.
Pakiramo torbe, sjedamo na motor i krećemo prema Villachu. Nakon prethodnih dana provedenih na planinskim cestama, vožnja je djelovala gotovo meditativno. Nema ledenog vjetra na Stelviju, nema borbe s mokrim rukavicama, nema GPS-a koji odluči da bi bilo zabavno poslati te sat vremena u krivom smjeru. Samo cesta, sunce i osjećaj da se putovanje polako približava svom završetku.
Villach nas je dočekao vedrim nebom i onim ugodnim, opuštenim ritmom kakav često imaju gradovi koji nisu prenapuhani vlastitim turističkim značajem. Smješten uz Dravu, nedaleko od slovenske granice, Villach je dovoljno živ da ima što pokazati, a opet dovoljno miran da ti se ne čini kao da moraš laktovima probijati put do prve slobodne terase.
Parkiramo motor i odlazimo u šetnju centrom. Ulice uredne, trgovi puni ljudi koji sjede na kavi, cvijeće na terasama, pokoji turist s kartom u ruci i onaj poznati osjećaj da bi se čovjek ovdje bez problema mogao zadržati još koji dan.
Mi, naravno, biramo pivnicu.
Domaće pivo pokazalo se kao vrlo dobra odluka. Sjedimo, gledamo prolaznike i polako upijamo posljednje dane odmora. Nakon svih alpskih prijevoja, gužvi, hladnoće i planinskih cesta, obična terasa u austrijskom gradu djelovala je kao mali luksuz.
Klagenfurt i pogled prema Wörtherseeju
Nastavljamo prema Klagenfurtu, glavnom gradu Koruške. Putem se u daljini pojavljuje Wörthersee, jedno od poznatijih austrijskih jezera. Sunce se odbija od površine vode, a cesta prolazi kroz uređeni krajolik koji izgleda gotovo nepristojno uredno. Sve je na svom mjestu: kuće, vrtovi, promet, znakovi, biciklisti. Austrija, ukratko.
Klagenfurt nismo stigli ozbiljnije istražiti, ali prvi dojam bio je vrlo dobar. Široke avenije, zeleni parkovi, uredne fasade i mir koji ne djeluje uspavano, nego nekako gospodski. Grad ima onu tihu eleganciju zbog koje pomisliš da bi se ovdje moglo lijepo živjeti — barem dok ne pogledaš cijene nekretnina i ne vratiš se u realnost.
Nakon kraće pauze krećemo prema Sloveniji. Granice smo tih dana prelazili toliko puta da smo se već osjećali kao da skupljamo pečate za neku nepostojeću moto-putničku karticu.
Slovenija, Dravograd i dolazak u Lendavu
Ulazak u Sloveniju uvijek ima neki poseban osjećaj. Možda zato što je blizu kuće, možda zato što su ceste poznato uredne, a možda zato što čovjek već zna da će negdje putem naletjeti na dobru kavu, lijepo selo i barem jednu tablu koja zvuči kao da je iz dječje slikovnice.
Vozimo kroz Dravograd, kraj koji nije među najrazvikanijim slovenskim turističkim odredištima, ali baš zato ima svoj šarm. Mirne ulice, gusta zelena šuma, rijeka Drava koja prati cestu i osjećaj da smo se lagano odmaknuli od alpske gužve i vratili u neki normalniji tempo.
Predvečer stižemo u Lendavu.
Lendava je poznata po termama, vinima i mirnom ozračju koje kao da je stvoreno za ljude koji su nekoliko dana sjedili na motoru i počinju osjećati svaki dio kralježnice pojedinačno. Hotel Lendava nalazi se uz termalni kompleks, što znači da je plan za ostatak dana bio krajnje jednostavan: smjestiti se, pojesti nešto, popiti čašu vina i ne donositi više nijednu ozbiljnu odluku.
Nakon približno 1500 kilometara alpskih serpentina, prijevoja, jezera, gradova i promjenjivog vremena, taj mir djelovao je gotovo nestvarno. Nema više pakiranja kabanice u žurbi. Nema provjere prognoze svakih pola sata. Nema pitanja hoće li na sljedećem prijevoju biti šest ili šesnaest stupnjeva.
Samo hotel, večera i osjećaj da smo zaslužili stati.
Lendavski reset
Sljedeće jutro nismo imali nikakav poseban plan. I to je bio plan.
Nakon nekoliko dana vožnje kroz Dolomite, Austriju, Italiju i Sloveniju, vrijeme je bilo za potpuni reset u Termama Lendava. Cijeli dan provodimo u toploj vodi, bez kaciga, bez motora i bez potrebe da bilo gdje stignemo.
Lendavska termalna voda poznata je po parafinu i navodno blagotvornom utjecaju na zglobove, kožu i opće stanje tijela. Mi nismo medicinski stručnjaci, ali nakon nekoliko sati brčkanja možemo potvrditi da čovjek iz vode izlazi značajno manje zainteresiran za bilo kakav oblik fizičkog napora.
Ležimo u toploj vodi, gledamo prema nebu i ne mislimo ni na što. Nema zavoja. Nema brzinomjera. Nema motora koji treba ugasiti, zaključati i pokriti. Nema GPS-a koji se u najgorem mogućem trenutku sjeti eksperimentirati s rutom.
Samo toplina, mir i ona ugodna praznina u glavi koju čovjek ne može kupiti ni s najboljim wellness-paketom ako prethodno nije odradio nekoliko dana po Alpama.
Popodne odlazimo u šetnju do lendavskog dvorca. Smješten na uzvisini iznad grada, dvorac izgleda kao tihi čuvar cijelog kraja. Umjesto klasične povijesne postave, unutra nas čeka izložba kukaca.
Da, kukaca.
I to ne onih koje pronađeš pod loncem za cvijeće, nego tropskih leptira, neobičnih buba i raznih stvorenja koja izgledaju kao da su ispala iz nekog Marvelova laboratorija. Neki su toliko šareni da izgledaju umjetno, a neki toliko neobični da ti bude drago što žive u vitrini, a ne u kupaonici.
Večer završavamo laganom šetnjom kroz Lendavu. Mali grad, mirne ulice, pokoji prolaznik, lagani povjetarac i osjećaj da smo napokon stvarno usporili. Nakon svega, dobro je bilo biti negdje gdje nitko ne očekuje da odmah sjedneš na motor i kreneš prema sljedećem prijevoju.
Povratak kući
Nakon tjedan dana vožnje, planina, jezera, prijevoja, pogrešnih skretanja i nekoliko lokalnih piva više nego što je bilo nužno za ozbiljno putovanje, došao je trenutak za povratak kući.
Ujutro se budimo bez žurbe. Nije nam se posebno žurilo ni zbog čega. Možda zbog termalne vode od prethodnog dana, možda zato što smo znali da nas doma čeka stvarnost s manje planina, ali znatno više e-mailova.
Pakiramo stvari, zahvaljujemo Lendavi na gostoprimstvu i sjedamo na motor. Vozimo prema Čakovcu, zatim se uključujemo na autocestu prema Zagrebu. Vrijeme je idealno, promet umjeren, a vožnja mirna. Nakon svih prethodnih dana, ovo je bila ona vrsta etape u kojoj samo voziš i polako u glavi slažeš dojmove.
Zagreb prolazimo u svom klasičnom ljetnom izdanju: sunčano, relativno mirno i bez previše nervoze. Nakon kratkog predaha nastavljamo prema Novoj Gradiški, a zatim lokalnom cestom prema Požegi.
Tu se već sve mijenja.
Poznati zavoji, poznati usponi, poznate rupe na cesti. Nakon svih alpskih prijevoja, Stelvia, Gardene, Vršića i Falzarega, opet smo na cestama koje znamo gotovo napamet. I baš u toj poznatosti ima nešto posebno umirujuće.
Negdje oko 17 sati stajemo pred kućom.
Motor se gasi.
Kacige skidamo.
Pogledamo se — umorni, ali zadovoljni.
Za kraj: tjedan dana Alpa, zavoja i dobrih odluka
Kad sada pogledamo cijeli put, u samo sedam dana prošli smo popriličan komad Europe i vidjeli više planinskih cesta nego što smo u početku planirali. Krenuli smo iz Požege prema Bledu i Kranjskoj Gori, prošli legendarni Vršić, zavirili u talijanske Dolomite, vozili preko Falzarega, Gardene i Stelvia, stali uz Lago di Resia, prošli Tirol, Korušku, Villach i Klagenfurt, a sve smo zaokružili mirnijim danima u Lendavi.
Bilo je svega: gužvi, pogrešnih skretanja, mokrih rukavica, hladnoće na prijevojima, vjetra koji je na trenutke imao osobni problem s nama, ali i onih prizora zbog kojih zaboraviš na sve ostalo. Dolomiti su nas oduševili, Stelvio nas dobro rashladio i testirao koncentraciju, Bled i Kranjska Gora podsjetili zašto se u Sloveniju uvijek vrijedi vratiti, a Lendava nam je dala baš ono što nam je na kraju trebalo — malo topline, mira i odmora prije povratka u stvarnost.
Najljepše kod ovakvog putovanja ipak nije samo popis mjesta koja obiđeš. To su jutra kad otvaraš prozor i ne znaš hoćeš li prvo vidjeti sunce, oblake ili planinu. To su pauze uz cestu, kave u malim gradovima, slučajni razgovori s drugim motoristima, pogledi koji se ne mogu prenijeti ni najboljom fotografijom i onaj osjećaj kad navečer skineš kacigu, a znaš da je iza tebe još jedan dobar dan na cesti.
Vratili smo se kući umorni, pomalo ukočeni i s puno više fotografija nego što ćemo ikada ozbiljno pregledati. Ali vratili smo se puni dojmova i s potvrdom da je motor stvarno najbolji način da se doživi ovakav kraj Europe.
Jer Alpe nisu samo prijevoji i kilometri. One su putovanje koje se pamti po hladnom zraku pod kacigom, zavojima koji se nižu jedan za drugim, pogledu na jezero daleko ispod ceste i onom jednostavnom osjećaju da si točno tamo gdje trebaš biti.
Do sljedeće ceste.
