Nakon što smo prethodnog dana savladali čuveni Stelvio i borili se s vjetrovima koji su nas šamarali kao da smo im dužni, ovaj dan smo započeli znatno opuštenije. Doručak u Naudersu, smještenom tik uz granicu Austrije, bio je standardan alpski – konkretan i energičan, baš ono što treba motoristu na putu.
Tirolske razglednice na putu prema Innsbrucku
Krećemo kroz prekrasne tirolske krajolike prema Innsbrucku, jednom od najpoznatijih austrijskih gradova, smještenom u dolini rijeke Inn. Cesta vijuga između urednih alpskih sela, zelenih livada i tamnih šumskih pojaseva koji se penju uz padine kao da se natječu tko će prvi dohvatiti vrhove. Promet je ugodan, asfalt gotovo savršen, a temperatura taman takva da se vozi bez razmišljanja o slojevima ispod jakne.
Što smo se više približavali Innsbrucku, to su planine oko nas postajale sve moćnije i zatvorenije, kao prirodni amfiteatar koji čuva grad u svojem kamenom zagrljaju. Povremeno bismo usporili samo da bacimo pogled prema snježnim vrhovima u daljini — onaj kratki trenutak kad ti pogled pobjegne s ceste, ali srce bude puno jer znaš da si točno tamo gdje trebaš biti.
Vožnja je bila ona prava alpska: ritmična, tečna i smirujuća, bez stresa i bez borbe s elementima. Nakon jučerašnjeg šamaranja vjetrom na Stelviju, ovo je došlo kao vožnja na rate — lagano, kontrolirano i s osmijehom ispod kacige.
Drugi doručak u talijanskom Vipitenu
Nastavljamo prema jugu i prelazimo ponovno u Italiju – nema nam mira s tim granicama! U simpatičnom gradiću Vipiteno, koji izgleda kao da je ispao iz prospekta o savršenom alpskom životu, radimo pauzu za “drugi doručak”. U malom baru uz cestu naručujemo kavu i kroasane. Kava – klasična talijanska, kratka i konkretna. Kroasani – taman toliko svježi da nas natjeraju da ih naručimo još, ali sjetimo se da nas čeka još dosta kilometara.
Sunce se napokon vraća
Vrijeme se napokon stabilizira. Kiša staje, a sunce se sramežljivo probija kroz oblake kao da nas pita može li danas ipak voziti s nama.
Sljedeća postaja – Bruneck, živahan grad u dolini Puster i popularno odredište za ljubitelje skijanja zimi i bicikliranja ljeti. Prolazimo kroz grad, a misli nam sve više lete prema odmoru.
Zvao je Grossglockner… ali ne danas
Negdje prije Lienza dolazi poznato skretanje za Grossglockner. Pogled na putokaz kratko nas je bocnuo — znaš ono kad te cesta zove. Na trenutak smo čak i razmišljali da skrenemo, ali umor je taj dan ipak imao jači glas.
Brzo smo se dogovorili: Grossglockner zaslužuje da mu se čovjek posveti kako treba, a ne ovako usput i na brzinu. Bit će dana — a ovakve ceste je uvijek ljepše ostaviti kao dobar razlog za povratak u Alpe.
Nakon duže vožnje prelazimo ponovno u Austriju, točnije u regiju Koruška, i stižemo u mirno mjesto Nassfeld, koje se smjestilo nadomak jezera Pressegger See. To jezero je poznato po izuzetno toploj vodi za alpske standarde – ljeti se zna ugrijati i do 28°C – što ga čini omiljenim odredištem za obitelji i one koji se žele barem nakratko zavarati da su na moru.
U vjetrovitom Nassfeldu odlučujemo malo prošetati, ali uskoro shvaćamo da nas vjetar tjera natrag kao da nas nije zvao. Pronalazimo restoran u kojem pronalazimo spas – dobra hrana, još bolje pivo, i simpatična konobarica koja je s nama dijelila nekoliko rečenica na slomljenom engleskom i širokom osmijehu.
Tišina nakon zavoja
Povratak u apartman je tih i miran. Motor se hladi ispred zgrade, a mi se polako raspremamo bez puno priče. Umor je tu, ali onaj dobar — onaj koji znaš da si pošteno zaradio.
Osjećamo ugodnu iscrpljenost nakon još jednog dana punog zavoja i prijevoja. Ruke još lagano bruje od vožnje, a u glavi se vrte slike današnje rute. Nema potrebe za velikim planovima — samo tuš, krevet i kratki pogled na prognozu za sutra.
Bacamo se u krevet s mišlju da nas čeka vožnja prema Sloveniji i malo opuštanja u termama u Lendavi. Nakon svega danas — došlo je baš na vrijeme. Ma bajka.
